Endometrioza je često pogrešno shvaćeno i
pogrešno dijagnostikovano stanje koje ostavlja milione žena širom sveta u
neizmernoj boli i nelagodi a u najgorem slučaju može da dovede i do pogrešnog hirurškog uklanjanja reproduktivnih organa ali i npr. bubrega.
Procenjuje se da utiče na 5–15% svih žena. Endometrioza uključuje migraciju
tkiva nalik endometrijumu izvan materice što uzrokuje jake grčeve, krvarenje i
bol. To tkivo može da se pronadje svuda u telu, čak na udaljenim mestima kao
sto su mozak i oči. Žene mogu provesti godine u patnji pre nego što dobiju
dijagnozu i ono što je interesantno jeste da i kada dobiju dijagnozu, za njih
ne postoji terapija. Doktori se bore da razumeju mehanizme koji dovode do endometrioze. U
nedostatku jasnih činjenica i medicinskog istraživanja, i doktori i pacijenti
okreću se pretpostavkama o ženskom reproduktivnom zdravlju.
U istoriji su se žene sa bolnim mensturacijama
nazivale „histeričnim“ dok se od pre par decenija smatra da bolest pogađa
prvenstveno „žene sa karijerom“ koje odgađaju rađanje dece, omogućavajući tako
da se tkivo endometrioze izgradi nakon što proživi veći broj ciklusa tokom svog
života. Činjenica je da se simptomi sa godinama kod obolelih pogoršavaju.
Često je stanje uznemirujuće: otprilike jedna
od 10 žena reproduktivne dobi pati od endometrioze u određenoj meri. To je više
od 170 miliona žena širom sveta koje pati od ove nevidljive bolesti, a većina doktora
u potpunosti ne prepoznaje simptome i propušta dijagnozu. 1 od 10 žena s
endometriozom, bol pred menstuaciju a često i svakodnevan bol, doživljava kao
osakaćujuću, životno-menjajuću prepreku koja ih sputava da rade, budu dobre
supruge i majke i drastično smanjuju produktivnost žene na svakodnevnoj bazi.
Često se kaže da im je „bol u glavi“, pa tako žene
s endometriozom moraju postati prilično zahtevne i snažne ako žele uveriti
doktore da ozbiljno shvate njihove simptome. To dovodi doktore da okarakterišu ‘tipičnu’
pacijenktinju kao prkosnu, tvrdoglavu ženu koja se leči na googlu i pruveličava
svoje simptome. Kad intervencije poput hirurgije i terapija kontraceptivima ne
pružaju olakšanje ženama, one se razumljivo okreću alternativnim tretmanima u
obliku psihoterapije, akupunkture, homeopatije i drugim dijetalnim i životnim
modifikacijama.
Teško je posmatrati neuspeh medicinske
zajednice da dijagnostikuje ili učinkovito leči tako rasprostranjenu bolest.
Često žene dobijaju kao terapiju antidepresive, govori im se da moraju da se
opuste, da su menstrualni bolovi normalni za svaku ženu i da će oni nestati kad
žena zatrudni ili nastupi menopauza.
Često lekari prepoznaju policistične jajnike,
miome i ciste ali ne mogu da vide sastav tih cisti. Endometriome (ciste
endometrioze) pune su zaostale krvi koja nije našla put van tela obolele i zato
ih šarmantno nazivamo „čokoladnim“. One izazivaju ogromnu bol, mogu da dovedu
do hroničnih zapaljenja i u najgorem slučaju mogu da prsnu i svoj sadržaj
zaostale krvi razliju po okolnom tkivu i organima. Medicina nije do sada uspela
da postavi dijagnozu čokoladnih cisti ukoliko se ženi ne uradi laparoskopska
operacija. Laparoskopska intervencija je
invanzivna metoda, koja zahteva potpunu anesteziju i nosi sa sobom i druge
rizike kao što je npr. Smanjenje funkcije jajnika, pa tako endometrioza u 40%
slučajeva stvara sterilitet.
Često se dešava da doktori ponude zastrašujuće
dijagnoze pacijentkinjama poput multiple skleroze, fibromijalgije, karcinoma i
mnogih drugih i u skladu sa tim ponude i terapiju koja se koristi kod tih
stanja. Većina tih doktora nikada nije
pitala za njen menstrualni ciklus. Žene
nekada provedu i po 20 godina agonije u potrazi za dijagnozom ili prodju i po
10 laparoskopskih operacija.
Jos jedna važna stavka našeg društva je to
koliko su žene vekovima bile u podredjenom polozaju da su se njihovi simptomi
podrazumevali dok su sva ispitivanja medicinska uglavnom radjena po uzoru na
učinak terapije na muškarcima. Pa tako danas verujemo da su npr. najveći broj
ugroženih od srčanog infarkta muškarci dok zapravo taj broj u praksi pripada
ženama.
Često žene tek u Udruženju od drugih žena čuju
da nisu jedine sa svojim simptomima iako su prethodno prošle više „stručnjaka“
i lečile se različitim terapijama.
Ono što se sve više pokazuje kao istina je da
lekari uvidjaju nedostatke svog obrazovanja i počinju da uče od svojih
pacijentkinja. Taj put je naravno dugačak ali smo ponosne na činjenicu da smo u
Udruženju otvorile ovu temu.
Uspele smo da pronadjemo kombinaciju prirodnih
metoda kojom možemo da kontrolišemo simptome ove bolesti dok medicina ne shvati
ozbiljnost i razmere situacije.
Nemojte patiti same, tu smo jedni za druge!
Vaše Žuto Uže